Konačno sam našla malo vremena da napišem o svojoj najvećoj avanturi u prvoj polovini 2022. Kao što neki od vas znaju, registrovala sam NGO Modern Escape Europe čiji je glavni cilj promocija aktivnog odmora, zdravog načina života i upoznavanje kulture jedne zemlje tako što će putovanja ukljucitati dosta outdoor aktivnosti. Glavni događaj ove avanture bila je ‘104km Uka Pain Trail utrka’ u Švedskoj.
Sve je počelo kada mi je moja prijateljica, Cat, iz UK-a predložila da se nađemo negdje u Evropi i da se vidimo jer se nismo srele više od godinu dana. Živjela je u Japanu i mnogo puta smo zajedno trčale i išli u avanture. Jedan od njih je bila i na Havajima gdje smo zajedno trčale Ultra Beast Spartan trku.
Ovaj put sam imala veliki zadatak koji je bio da smislim neku nevjerojatnu, izazovnu avanturu u Evropi.
Trebalo mi je samo da provjerim svoju listu prijatelja u Evropi (vjerujte mi, lista je duga), pronađem utrku na 100 km u maju, provjerim ko je slobodan da se pridruži i da se sve kockice iz plana poklope i idemo.
Domaćin Modern Escape Europe bio je Omer, koji živi u Švedskoj više od 30 godina. Već neko vrijeme planiramo da trčimo neku utrku zajedno. Omer se bavi mnogim aktivnostima na otvorenom, npr. turno skijanje, tenis, fudbal i naravno trejl trčanje. Dobila sam listu trail trka u Švedskoj, informacije o trail trkaćim klubovima, kao i opšte informacije o zemlji. Najbolje i najsigurnije jeste kada imate domacina koji ce vam pomoci isplanirati putovanje kako biste imali unikatno iskustvo i upoznali jednu zemlju iz sasvim nove perspektive. Kod ovoga se ne moze pogrijesiti i zagarantovano je sjajno i nezaboravno putovanje.
Planirali smo aktivnosti od 24. maja do 31. maja. Prva tri dana proveli smo u Geteborgu i obližnjim gradovima i brdima.
Drugog dana smo išli na trail trčanje sa lokalnim trkačkim klubom. Članovi kluba se sastaju kod kuce koja ima svlačionice i saune koje se mogu koristiti besplatno. Naučila sam da je švedska ‘tradicija’ piti hladno pivo u sauni kako biste se rashladili.
Staza je bila duga oko 15km sa blagim usponima i prekrasnom prirodom i velikim jezerom u sredini. Upoznali smo još dva prijatelja, P.E. i Sofiju, koji ce nam se pridružiti na Uka Pain 100km. Nevjerovatni i iskusni trkači i također dobro poznati među švedskim trkačkim klubovima i udruženjima.
Nakon što smo završili trčanje neki od njih su se vratili na stazu i pitala sam se zašto. Onda sam pitala prijatelja i on mi je objasnio da to uvijek rade jer ima balvana i oštećenja na stazama pa se vraćaju da čiste i popravljaju. I to stalno rade. Bila sam zadivljena i pomislila sam da bi isto trebali raditi i u Bosni.
27. maja, nas 5 započelo je naše putovanje u gradić Älvdalen koji je oko 500 km udaljen od Geteborga. Rezervirali smo vikendicu udaljenu oko 4km od starta/cilja utrke. Dvoetažna vikendica, 5 soba, ogromna bašta sa roštiljem i velika sauna. Bila je to jedna od onih kuća za koje kažete ‘vau, ovo mjesto je fantastično’. Dva noćenja su bila 40€ po osobi (povoljno i isplati se).
Zašto Uka Pain i šta ime znači?
Imam svoju check in listu koju koristim kada biram koje trke da trčim i podrzim.
To treba da bude ultra trka, po mogućnosti 100km, uglavnom na zemljanoj površini, akumulativne visine od 3000m do 5000m, ekološki održiva, u saradnji sa lokalnim stanovništvom i užim područjem, i gdje su većina trkača građani zemlje. I eto tako sam izabrala: ‘Uka Pain 100km’
Ime je staro lokalno narječje koje su organizatori željeli sačuvati a prije je bio naziv biciklistička utrka od davnina.
Prva trail Uka Pain trka organizovana je 2018. godine i imala je samo 30 trkača. Sada postoje 4 staze i učestvuje preko 300 trkača. Njihova trka je ekološka, a glavni cilj je promovirati lokalne staze, zaštititi šumu od ilegalne sječe stabala. 100km (zapravo je bilo 104km) bila su dva kruga gdje drugu krug trčite u suprotnom smjeru. Nadmorska visina je bila 3000m. Hotel Älvdalen je bio mjesto za drop bag (51km) i cilj.
Sve smo spakovali i pripremili prethodne noći. U drop bag torbu sam spakovala rezervnu odjeću i patike za trčanje, čeonu lampu, sendvič (hljeb od heljde, sir, paradajz, dimljena pastrmka), bananu, rezervnu vrećicu badema i hurmi s okusom breskve, miješane orašaste plodove, proteinske pločice, elektrolite i Powerbar PowerGel Shots – Energy Gums (najbolje) i to sam kupila kad sam bila u Beču. Svu hranu i grickalice sam spakovala u male vrećice i ponijela svega dovoljno da ne jedem previše ili premalo. Dobra priprema je ključ uspjeha.
Probudila sam se oko 5 ujutro, doručkovala (banana i pola sendviča) i popila kafu (latte). Najbolji osjećaj je kada odete u toalet i sve ide po planu. Trkači će ovo najbolje razumjeti lol.
Otišli smo po naše brojeve. Sportska radnja bila je u blizini hotela Älvdalen. Moj bib broj je bio 69 (broj andjela) što je moj sretni i omiljeni broj. I dali su nam dva uređaja, jedan je bio mjerač vremena koji smo stavili na gležnjeve, a drugi je bio uređaj za praćenje koji smo mogli staviti na torbu ili ruku. S tim uređajima za pracenje na gležnjevima i ruci osjećala sam se kao da smo zatvorenici koji su pušteni da treniraju na otvorenom a danas nam je padao dan da trčimo 100km oko zatvora lol
Zatim smo otišli u hotel da ostavimo drop bag vrece. Prostor je bio prilagođen za trkače da imaju mjesto za sjedenje, police za drop bag sa vašim brojem i puno slatkiša i bombona. Nisam znala da šveđani jedu toliko čokolade. U prodavnicama ih zapravo kupuju na kilu.
Krenuli smo do startne linije. Bila sam uzbuđena i jedva sam čekala da krenemo. Ponekad mi neke čudne misli prođu kroz glavu prije ovakvih dugih trka. Samo razmišljanje da ću početi trčati u 6 ujutro i onda nastaviti trčati cijelo jutro, pa popodne, pa dođe veče, još uvijek trčim i onda noć,… sve te misli me tjeraju da pomislim da će to biti nemoguće. Tako da sam svoje misli usmjerila u drugom pravcu. Utrka je počela tačno u 6 ujutro uz zvuke švedske tradicionalne folklorne muzike i pozdravnu poruku organizatora. Počela sam da uživam u dugoj lijepoj jutarnjoj ‘meditaciji trčanjam’. S vremena na vrijeme bi pojela jedan ili dva badema, elektrolit i često bi pila vodu. Bilo je hladno. Dok smo se popeli na prvi od tri vrha, mogli smo vidjeti kutiju narukvica i na svakoj je pisalo Uka Pain (naziv trke) i ime tog vrha. Kakva sjajna ideja!!! Svako od nas je mogao ponijeti jednu za uspomenu. Na kraju sam imala tri gdje sam svaku uzela kada bi se popela na vrh planine.
Nakon 30km bila je najvažnija okrepna stanica za mene. Bilo je i vrijeme ručka. Ta okrepa je bila bitna jer su na njoj služi supa (sa leblebijama, kukuruzom i povrćem), sendvič sa sirom i opet puno čokolade pa sam uzela par upakovanih kao bombone koja je bila kao dva zalogaja. Natočila sam flaše vode i krenuli smo trcati narednih 20km nakon kojih slijedi dugi odmor gdje nas čekaju drop bags.
Imali smo tako odličan tempo sa Sofijom i P.E. Trčali smo kao jedan. Uživala sam toliko da sam se toliko opustila i osjećala sam se kao da spavam, a onda sam se spotaknula o mali kamen i probudila samu sebe 😆. Srećom nisam pala. Onda sam shvatila da mi treba kafa. Oko 48 km osjećala sam se tako slabo i izgubila sam koncentraciju. Trebalo mi je samo da stignem do hotela da se saberem, popijem kafu i da se presvučem. Tih 4 km do hotela bilo mi je najteže u cijeloj trci. Kada smo stigli do hotela popila sam tri šoljice kafe (serviraju filter kafu, zato sam popila tri 😆), pojela sam pola sendviča koji sam spakovala u drop bag, promenila majicu i sportski grudnjak. Odlučila sam da ne mijenjam patike, čarape i helanke jer sam se do sada osjećala dobro. Tu smo ostali 40 minuta. To je bila najduža pauza koju sam ikada napravila na jednoj trci.
Poslije ovoga sam se osjećala kao da izlazim sa prijateljima da se igram napolju. Činilo se kao da počinjem novu trku. Prevladao je osjećaj svježine i snage za popodnevno trčanje u šumi u prekrasnoj Švedskoj. Nije moglo biti bolje. Tako smo ponovo krenuli na našu avanturu od početka, ali samo ovaj put smo trčali u smjeru suprotnom od kazaljke na satu.
Održali smo grupu na okupu zahvaljujući Sofiji i P.E. za pejsing i nevjerovatnu podrška tokom cijele trke. Uvijek se sjetim afričke poslovice: „AKO ŽELIŠ TRČATI BRZO, TRČI SAM. AKO ŽELIŠ DALEKO TRČATI, TRČI ZAJEDNO SA PRIJATELJIMA.” Prešli smo cilj zajedno držeći se za ruke i vrijeme na cilju nam je bilo potpuno isto (16:32:03). Čestitali smo jedni drugima na divnom danu.
Organizatori su nas zagrlili i uručili prelijepe medalje. Bilo je to divno iskustvo. Prošli smo kroz cilj poslije 10 sati navečer ali još uvijek se vidjelo i izgledalo je kao da je noc tek pocela da pada. Uopšte nisam morala da koristim svoju čeonu lampu. Nije li to nevjerovatno?!
U hotelu smo mogli koristiti spa i saunu i popiti pivo da proslavimo nevjerovatan i uspješan dan.
Kako sam ostala u Švedskoj još dva dana onda smo to iskoristili za ‘fika vrijeme’. To je koncept, stanje duha, stav i važan dio švedske kulture. Mnogi Šveđani smatraju da je gotovo neophodno svaki dan odvojiti vrijeme za `fiku`. To znači odvojiti vrijeme za prijatelje i kolege da podijele šoljicu kafe (ili čaja) i nešto za jelo. Svi Šveđani smatraju važnim odvojiti vrijeme za druženje: napraviti pauzu.
Hvala Švedska na divnom putovanju. Radujem se što ću posjetiti ovu predivnu zemlju u budućnosti i doci sa još prijatelja koji vole avanture.
Napisala Elma Kablar